banerRC212

Autohtone hercegovačke vrste povrća i voća na umoru, tržištem vladaju uvozna sjemena ili sjeme naše "pare" vaše

  • Napisao/la D. Musa
  • Objavljeno u Gospodarstvo
Istaknuto Autohtone hercegovačke vrste povrća i voća na umoru, tržištem vladaju uvozna sjemena ili sjeme naše "pare" vaše

   Čast mediteranske Hercegovine pokušavaju braniti paradajz "jabučar", ljubuški "saransak", a priključuje im se domaća paprika, tzv „čapljinka“

   Problem je širi i kompleksniji od jednog novinskog članka, ma koliko urednici bili dobrohotni u pogledu prostora, jer pitanje autohtonih sorti povrća i voća je egzistencijalno, samo naoko nebitno, međutim zadire u sve pore života. Kroz njega se sagledavaju tradicija, gastronomija, kulinarstvo, prepoznatljivost, postojanost, sigurnost, gospodarski vitalitet… Da nije mala stvar imati svoje sjeme, svoju sortu, svoju bir, dobar primjer je francuska pokrajina Champagne s čijim se nazivom praktično identificiraju svi pjenušci u svijetu, svi su oni na kraju krajeva „šampanjci“, pa taman s tom pokrajinom i s tamošnjim sortama loze, ne imali nikakve veze. Po pitanju loze Hercegovina još stoji kako tako, jer pravi Hercegovci koji drže do svoga digniteta, zimi će nazdraviti s čašom blatine, koju je obožavao i Aagramer Miroslav Krleža, da razdrmaju damare, a ljeti kao sječivo prodornom žilavkom, umjesto sladunjavih i kiselkastih vina s tuđih strana. Kažemo, da je situacija podnošljiva, jer se blatini i žilavki priključuje, žareći trnjak, a tu je i vranac.

   Za razliku od loze situacija s krumpirima je posve drugačija. Dovoljno je samo pročitati nazive sorti – anais, carrera, jerla, desire, aladin (valjda u zemlju nosi svijeću), kondor, adora, rivijera, viktorija, laura… Ni traga autohtonim školjavcima, ranjkama, poluranjkama, crljencima, bilaćima, brzozorima, runjavcima! Sve to je izumrlo i zaboravljeno, stigle su nove rodnije sorte, koje su uz to i veliki biznis. Dok se od postojanih domaćih sorti sjeme moglo prenositi iz godine u godinu, hibridna sjemena moraju se nabavljati svake godine, što će reći da smo vlastite sorte unapređivali, mogli smo puno jeftinije proći.

   „Moram reći da domaća proizvodnja sjemena i sadnog materijala se uopće ne vrednuje od organa vlasti i ona je simbolična. Mi imao trenutno 5 – 10 posto sjemena pšenice za potrebe Federacije BiH, a ostalo se sve uvozi. Što se tiče sadnog materijala ugašeno je deset rasadnika, naročito je veliki problem u proizvodnji sjemena krumpira. Mi smo imali nekih petnaestak proizvođača sada imamo samo jednog u Glamoču, to je jedna minimalna proizvodnja. Znači sve se svelo na uvoz, jer se domaća proizvodnja uopće ne stimulira“, ističe mr Zaim Elezović, tajnik Udruženja sjemenara i rasadničara Federacije BiH, te naglašava:

   „Mi smo tražili da se napravi ambijent koji bi pomogao da se razvije domaća proizvodnja, sjemena i sadnog materijala, makar za 70 posto naših potreba, ovako sve uvozi i ne znamo kakva je to kvaliteta što se uveze. Vjerojatno je lošiji nego naš. Mi imamo resurse i ljudske i ostale, materijalne preduvjete, za domaću proizvodnju, ali nema razumijevanja, nema volje“, kaže Zaimović.

   U traganju za autohtonim sortama put nas je odveo u pldne Višiće, naselja s najviše plastenika na samo u čapljinskoj općini, nego i u Bosni i Hercegovini. Međutim, u razgovoru s Marijanom Brajkovićem, direktorom poljoprivredne zadruge „Matica“ doznali smo da se i u tom uvjetno rečeno poljoprivrednom raju, sačuvalo malo toga od autohtonosti. Ipak imaju dvije iznimke, to su domaća paprika tzv. čapljinka i paradajz jabučar.

   „Sjemena su sačuvali pojedinci, ali to je još uvijek nedovoljno, da bismo zaključili da su autohtone sorte opstale. U stvari mi i ne znamo koliko su one autohtone, to bi trebalo tek istražiti. Obje sorte drži tržište. To je posebno vidljivo kod domaće paprike koju preferira tržište nauštrb hibridnih sjemena. Ukusom, oblikom i veličinom, ona je idealna za punjenje, za razliku od krupnih hibrida“, naglašava direktor Brajković.

   Dakle, u trenutku kad je bila skoro zaboravljena, totalno potisnuta od tzv. istarskih sorti i američkih hibrida, domaća paprika se vratila, međutim sjeme nitko ne proizvodi, o tome brinu sami proizvođači, što je dugoročno opasnost od izumiranja. Brajković cijeni da je riječ o modificiranoj mađarskoj sorti soroksari, tzv. baburi, koja je preko Makedonije stigla do Hercegovine, gdje je prilagođavajući se uvjetima, dobila nove osobine.

   Zanimljiv je slučaj i paradajza jabučara, riječ je o sorti krupnih plodova, nepravilnog oblika, ali mesnatoj i ukusnoj po čemu je i dobio naziv. Ovu sortu od izumiranja spasilo je također tržište. Izgleda da su nostalgični kupci umjesto hibrida koji daju toliko tvrde plodove da se njima mogu zakucavati čivije, poželjeli povrće svog djetinjstva. Malo pomalo, Hercegovina sve više cijeni jabučar, koji je u pravilu za trećinu skuplji od hibrida, ali kupci bar znaju što jedu. To što se domaća paprika i jabučar pomalo vraćaju, ne znači da su opstali. Za to bi trebalo zasnovati organiziranu proizvodnju sjemena, koje bi se pakiralo i prodavalo u trgovinama, umjesto hibrida.

   Bolji poznavatelji ukupne problematike u sjemenarstvu, pa i rasadničarstvu, tvrde da sa sjemenima koja jasno svojim performansama utječu na povećanje prinosa, a time i ekonomske dobiti, stižu i bolesti. Jednostavno, veliki proizvođači sjemenskog materijala mogu što hoće na tržištima poput bosanskohercegovačkog. S druge strane s novim hibridima, dolaze nove bolesti koje su pogubne za autohtone sorte. Slikovito bi se moglo reći da se autohtonim sortama pri sudaru sa hibridima događa poznati sindrom Indijanaca, jednostavno neotporne su na nove bolesti, kao Indijanci na alkohol, ubrzano nestaju.

   Na osnovu tragova rimske kulture, nalazi iz vila rustica, Marijan Brajković ističe da su sa šireg prostora oko Hutovog blata, nestale osnovne kulture – autohtona pšenica, trešnja crnica i vrba. Interesantno, stara hercegovačka trešnja izrazito crnih plodova, može se još pojedinačno naći u neumskom zaleđu i sjeveroistočnim padinama biokovskog masiva.

   Dojam je da se svojih autohtonih sorti najlakše odriču Hercegovci. Tako se u Dalmaciji još može naći u Hercegovini zaboravljeni bob, smokve crnice, pa trešnje. Slično je i u dijelovima Bosne. Za pijačne srijede u Fojnici, nedavno smo sreli prodavačicu presadnica povrća koja je nudila čak 14 sorti (?) rajčica. Uz svaku skupinu rasada na kartonu je stajalo ispisano koja je sorta. Neke od njih oblikom lista, bitno su se razlikovale od rajčica koje se danas uzgajaju u Hercegovini, primjerice tzv. egipatske…

   Uz one uobičajene o nebrizi društva za svoju baštinu, ovom temom mogli bi se pozabaviti i sociolozi. Naime, nekada su glavni čuvari tradicije kada su u pitanju sjemena, bile žene. Smatralo se da je to lakši tj. ženski posao, a žene, majke, a posebice bake današnjih generacija su to s pažnjom radile, znajući da od sjemena zavisi iduća žetva, a s njom mnogo toga, od tradicije do zdrave hrane.

Tekst i foto: D. Musa

                               Njegovo veličanstvo

                                                   Hercegovački „saransak“ zaustavio Kineze

   Za problematiku sjemenskog i sadnog materijala poučan je primjer bijelog luka, zvanog saransak. Kad se koncem devedesetih na tržištu pojavio kineski luk, lijep ujednačen, bijel, narodski kazano „vodu s njega piti“, mnogi su prežalili domaći. Među rijetkima koji su ostali vjerni domaćem sjemenu bili su žitelji dijela ljubuške općine južno od rijeke Trebižat u prvom redu selo Grab i okolica. Malo pomalo dogodilo se pravo čudo, „saransak“ je zaustavio Kineze! Taj obrat dogodio se uz svesrdnu pomoć medicine koja ističući ljekovita svojstva bijelog luka, tvrdi – što ljući i smrdljiviji, to je zdraviji. Kako se sa zdravljem ništa nije pomiješalo, ljudi su se prihvatili luka, sve je zastupljeniji u cijeloj Hercegovini. Inače, vodeći proizvođači iz Graba i okolice isključivo sade svoje sjeme. (dmu)

32°C

Čapljina

Pretežno oblačno

Vlažnost: 33%

Vjetar: 6.44 km/h

  • 15 Kolovoz 2018 35°C 19°C
  • 16 Kolovoz 2018 33°C 22°C

banerRC1vikend