banerRC212

Damir Boškailo posljednji planištar doline Neretve: „Državna zemlja zaokupirana, ne možeš do Neretve, u planini vukovi…“

  • Napisao/la D.Musa
  • Objavljeno u Gospodarstvo
Istaknuto Damir Boškailo posljednji planištar doline Neretve: „Državna zemlja zaokupirana, ne možeš do Neretve, u planini vukovi…“

Rat, tranzicija, običaji, što sve ne, do kraja su izgleda doveli nekada sveprisutno sezonsko stočarstvo na jugu Hercegovine. Uz zemljoradnju stoljećima je to bila glavna gospodarska grana, od koje su živjele brojne obitelji, a danas je posve druga priča – knjiga sezonskih stočara čapljinskog kraja, spala je na jedno slovo Damira Boškaila iz Tasovčića.

Kako trenutačno izgleda život sezonskog stočara, priča upravo Damir Boškailo:
„Uvjeti su slabi, nema se kud sa stokom, sa svih strana ova državna zemlja je oduzeta, zaokupirana, malo još nešto privatne zemlje koja se ne radi ima, stoci trebaju pašnjaci, treba voda, a ne možeš nigdje Neretvi prići, da napojiš ovce. Nemaš ih kud pretjerati do Neretve, kuće ceste, njive! Nemaš ih kud pretjerati ni u brdo, auta mnogo, teško sasvim teško. Onda u planinu isto tako, troškovi su veliki, nemam nikakvih primanja, za poticaje me odbiju. Jednostavno, nitko se ne brine o nama, mi smo posljednji stočari, ovdje nas malo ima. Nemamo nikakve pomoći, nemamo nikakve zaštite, nemamo nigdje ništa, jednostavno smo smetnja i na putu i u selu. Ne znam, možda još koju godinu borit se nekako, da mi djeca završe školu. Radi ovo čovjek što mora i voli, nekako se navikneš, imaš nekakvu ljubav prema životinjama. Ovce su malo i korisne, malo su i teške, jednostavno valja se sa njima svaki dan boriti, bilo to lijepo sunčano, bilo to kiša, snijeg, ti si non stop izložen svim vremenskim prilikama, kako ovdje tako mi u planini. U planini je još mnogo teže, jedan dan u planini, mijenja sedam vremenskih uvjeta, čas je sunce, čas kiša, navuče se mali oblak odjedanput zagrmi, ima i „krupe“ i ledova, tokom cijelog ljeta uvijek se nadat nekoj nepogodi. Ima i vuka, ima svega, jednostavno nije lako gore sačuvati stoku. Stoka se u planini više razbolijeva, čas joj je vruće, čas joj je hladno, to sve utječe na njezino zdravlje. Naravno, trebaš imati i lijekove, kupiti ovcama, ponijeti gore, jer gore nemaš ništa kupiti, jednostavno sve sa sobom nosiš“, u dahu pred nas izruči Damir, a zatim na upit ima li tor u planini, nastavlja:
„Imam tor, ali na otvorenom, nemam pokrivenog tora, jednostavno na njih sve pada, od jaka vjetra, do kiše i „šuljuge“, izložene su svim vremenskim prilikama“, kaže Damir pa na pitanje može li se uz meso, odnosno prodaju janjaca, nešto zaraditi na siru, nastavlja:
„Zaradi se nešto, ali čovjek sve to sam ne može stići. Ne mogu ja nakupiti sira ako sam u planini, treba tu više čeljadi. Za svega treba posla i vremena, treba vremena da se ovce pomuzu, da se zasiri mlijeko, da se sir procijedi, da sazrije… Ima posla oko svačega, a jedan čovjek to ne može stignuti, ja se borim, stignem koliko mogu, ali nije to to, onoliko koliko bi se moglo da idemo svi kućom, ali jednostavno ne može se ići, to je tako.
Ja ne mogu nikoga plaćati, nastavlja Damir, nemam toliko puno ovaca da bi mogao nekoga plaćati. Imam osamdesetak velikih brava, to je malo da bi ja mogao plaćati nekoga, danas nitko neće da čuva bez 1.000 KM, to ja ne mogu odvojiti, ja živim od ovaca, a duga je godina. Ovcama kupujem sijeno, prošla godina nije bilo sijena ukositi ni grama. Sve sam kupio, dvije tone žita, paletu mekinja, 1.000 kila soli ovce godišnje pojedu, Sve im se to treba kupiti, lijekovi se trebaju kupiti, onda voda za kupanje dva, tri litra godišnje, dva puta se „zalažu“ tableti, sve se to plaća. Sve je to od tih janjaca, od prodaje, a ne možeš ih prodati, na primjer svak onaj ko ih kupi, onaj nakupac, hoće da zaradi kao i ti na njemu. Ništa to nema svoju normalnu cijenu, niti se može normalno. To ti je sve preživljavanje i ništa drugo“, zaključuje posljednji planištar doline Neretve.
Južno-hercegovački planištari (u zapadnoj Hercegovini ih zovu planištacima), svoja su stada u toplijem dijelu godine, pasli na Morinama, Sominama, Crvnju, Busovači, Leliji, Treskavici, Zelengori, pa čak i Bjelašnici. Manji broj čapljinskih planištara stada je izgonio na zapadno-hercegovačke pašnjake –Trebiševo, Svinjaču, Vran, Čvrsnicu… Stada na planinske pašnjake su se izgonila u svibnju, gdje se ostajalo do prvih snjegova, konac rujna, te listopad. Tako je bilo od vremena Ilira, pa do današnjih dana, kada tradicija u čapljinskom kraju, počiva na Damiru Boškailu koji je riješen da uskoro raskrsti s tim načinom života. Moglo bi se zaključiti – isteklo im vrijeme!
Tekst i foto: D. Musa

Poslijednja izmjena danaSubota, 21 Travanj 2018 14:25

17°C

Čapljina

Djelomično oblačno

Vlažnost: 99%

Vjetar: 6.44 km/h

  • 24 Rujan 2018 27°C 13°C
  • 25 Rujan 2018 20°C 12°C

banerRC1vikend