banerRC212

Priča neumskog stočara Josipa Vuletića: Rijetki se danas bave stočarstvom, ovce se drže za vlastite potrebe

  • Napisao/la D. Musa
  • Objavljeno u Gospodarstvo
Istaknuto Priča neumskog stočara Josipa Vuletića: Rijetki se danas bave stočarstvom, ovce se drže za vlastite potrebe

Koji kilometar od morske obale u neumskom zaleđu, još se može sresti po koje stado ovaca. Vozeći se sada već starim putem prema unutrašnjosti na skretanju u seoce od nekoliko kuća, naiđosmo na stado i domaćina. Već smo kazali da su stada rijetkost pa se ukazana prilika za razgovor sa stočarom koji se predstavi kao Josip Vuletić, ne propušta. Priča poteče bez pitanja:

One su jutros bile dva, tri sata na ispaši gori, ispod maslina. Ima trave. Sada će jedno dva sata odmarati pa ću im popodne opet dati grma i sijena“, priča Josip, te na upit kako je ovce držati, nastavlja:

Pa, nije lako ništa raditi, ali sve što se mora raditi, radi se. Nije ovo na moranje, ja sam još malo na poslu, jedno godinu dana i onda kada odem u penziju malo ću proširiti stado, neću držat na pedeset ićemo do stoje“.

-Lijepo čuti u vremena kada ovo tradicionalno stočarstvo nije baš popularno?

-Nije da nije, ali ovud nema više oni neudatih tetaka koje su birvaktile čuvale ovce. Jedino po đeko 'ko drži u toru, u „košari” što bi rekli Latini (naziv za žitelje Pelješca), drži po pešes', deset ovaca, drži za sebe. I ovo moje je za sebe. Imam dosta zetova i unučadi pa onome koljem za pričes' onome za krštenje i sve tako. Uglavnom, potroše se, najmanje ih se proda?

-Može li se prodati, jesu li janjcu traženi?

-Svako malo pita neko, osobito kad su fešte, neko ovako i bez fešte uzima. Ja da ih imam stotinu sad ono bi otišlo k'o jedno po jedno“, ističe Josip, pa reklamira li janjce, odnosno ovce, činjenicom da jedu maslinovo lišće, nastavlja:

-One jedu, maslinu, ovu česminu, zeleniku... Ljudi sad kad čiste masline kažu – ne trebaš i' gonit niđe dođi pokupi i daji. One su od toga dosta sitije. Ovaj list, ovaj grm, gora, ona je zasitna“, naglašava Josip, te na upit – idu li ovce ljeti u planinu, pojašnjava:

-Jesu, jesu, gori na Morine, iš'o sam i ja gori da vidim đe je to, do prije tri, četiri godine, ali sad više ne idu. Evo, dvije godine su mi išle gori na Berkoviće, pa mi kaže čo'jek – nemoj mi doćerat sjanjnu ovcu, malo janje, staru ovcu, pa šta ću ti onda doćerat ha, ha, ha… Dok pođu u planinu ovce u mene se ojanje, po tri, četiri janjeta.

-Čudni planištari, gledaju da ovca bude samo od mlijeka?

-Jes, jes, a vazda kažu nema sira. Planištar kaže sira nema, a stalno muze. Prisustvovao sam ja gore, kad muzu. Ovi neki svake godine do lani, su išli, obiđu gore na Morinama toga planištara, on ih dočeka s jednim lešo janjetom, i tako, onda su zadovoljni, a u bit' sutra će biti janje krepalo, ha, ha, ha…

-Kako ćete u primorju za pašu, preko ljeta kada umnožite stado, jeste li plan napravili?

-Ima ove ograde ovuda, ujutru treba ranije dok ima imalo vlage ljeti, do sedam, osam najdalje devet sati, i onda se vraćaš doma i popodne opet tako. Ona nađe sebi, samo treba im vode. Ovca ljeti bez vode nemore.

-Ova neumska brda su teško prohodna, česmina, zelenika zgusle prava pustara?

-Sve je to tako, kad ućeraš ovce u brdo da jede česminu i zeleniku, slabo jedu, a kad je doćeraš kući evo vidiš, ubaciš joj ne ostaje niđe list, evo, evo, k'o da je suva grana, ništa drugo.

-Vole i one gotovo.

-Eto na gotovo kad joj doneseš, baš tako.

-Lijepo sijeno, gdje kosite?

-Ovdje ispod maslina, za ovo malo ovaca imam pešesto bala sjena.

-Pešesto bala, onda se zaista stado može proširiti, a pošto prodajete meso?

-Ja osobno prodajem, pošto pomalo mesarim, u mene je janjetina, moja, petnes' maraka. Evo čujem dolazi u Neum, devetnest i nešto, nabavna, a oni je prodaju dvadeset i dvije i tri marke. To je bilo sad, za Božić i Novu godinu. ,Oće li se tako nastaviti, to ti ja ne znam reći.

-Ali te ovce i ti janjci, nisu pasli ljekovite trave i brstili lišće masline.

-Eheee, to ti je ova domaća trava, naša, ova brdska, hranjivija i bolja nego na primjer tamo oko Blato, blatsko sjeno je dosta slabije nego ovo ođe.

-Čuli smo da ljudi koji sjednu za sofru s ovdašnjom janjetinom, ne ustaju dok se ne pojede?

-Ima vala i toga.

-K'o vukovi?

-Baš tako, ha, ha, ha…

Tu priča ne završi, jer je Josip odlučio da nas počasti. „Sramota, baš se ispričasmo i tako da odete“. Nismo imali kud, pa smo tako upoznali gostoljubivost neumskih stočara. Nema u njih „nareži na tanjur i serviraj”. Nego Josip uz pomoć supruge koja se odnekud ukaza, pred nas iznese cijelu pečenicu, braveću plećku i nekoliko kobasica i dilja li dilja. Čim stekne dojam da je malo na tanjuru, reže novu turu. Kaštradine (suho ovčje meso) samo smo probali, ali smo zato „udarili“ na pečenicu. U svijetu takve nema kao što je Josipova, pravo čudo.

Tekst i foto: D. Musa

Prilikom preuzimanja sadržaja (fotografije i/ili tekst) - navesti link na originalnu objavu. 

 

 

Poslijednja izmjena danaPetak, 28 Siječanj 2022 09:47
X

Upozorenje!

Zabranjeno preuzimanje sadržaja bez prethodnog odobrenja!