banerRC212

Tradicionalno sezonsko stočarstvo: Planištar Miro Banožić dolazi iz Sesveta da bi na Svinjači napasao stada!

  • Napisao/la D. Musa
  • Objavljeno u Gospodarstvo
Istaknuto Tradicionalno sezonsko stočarstvo: Planištar Miro Banožić dolazi iz Sesveta da bi na Svinjači napasao stada!

   Ovih dana posjetili smo jednu od posljednjih oaza sezonskog planištarenja i to ne bilo koju nego – Svinjaču, koja se razbacala između Čvrsnice i Vrana.

Važno je nekada u kraškom dijelu Hercegovine – Ljubuškom, Grudama i Čitluku…, bilo reći, gdje ti ovce idu u planino. Ako je odgovor glasio na Svinjaču, odmah se znalo da tu ovce neće ni od gladi zabulati (onesvijestiti se od gladi), a ni od žeđi zamantati. Svinjaču planinsku pustopoljinu poznatu po obilnoj travi oplakuje Blidinjsko jezero, te ovce imaju i trave, a i vode.

   Upravo na tu Svinjaču u zadnjih dvadesetak godina stada južnohercegovačkih ovčara na ispašu izgoni Miroslav Banožić iz Sesveta kod Zagreba! Dobro ste pročitali, iz Sesveta, kod Zagreba, a evo i Mirine priče:

   „Živimo na nadmorskoj visini od 1.200 metara, čuvamo stado od nekih 800 ovaca i pedesetak koza. Bavimo se proizvodnjom sira, već preko dvadeset godina, na djedovini, u prekrasnom kraju, mada je ove godine suša, ali opet se da živjeti“, kaže Miro, a nakon što smo mu odali priznanje za izgled ovaca, nastavlja:

   „Jest da je godina katastrofalna, vodu sam kupovao, cisterna je 110 KM, ali životinje se snađu, velika je površina. Važna je bila i voda u proteklim sušnim danima, jer je trava u ljetnom periodu bila suha, što nikada do sada nismo imali. Sad je pala, kiša pa mislim da će sa stokom biti sve u redu“, kaže Miroslav pa da bi savladao naše iznenađenje, nastavlja:

   „Ovo je moja starina radila, imam tu imanja, pa sam i ja tragajući za poslom odlučio za čuvanje ovaca. Trebaš imati iskustva i znanja, pa se uz puno rada, ipak da živjeti. Ja sam ovdje rođen, živio sam u Slavoniji, poslije sam u Sloveniji jedno vrijeme radio, a nakon ženidbe sam počeo ovdje i tako sam krenuo. Žena i djeca su u Sesvetama, žena radi, jedno dijete ide u školu, drugo radi, ja sam u hladnijem dijelu godine s njima, a ljeti ovdje. Valjda će tako biti do smrti biti ovdje.“

   -Vi ste neobičan stočar, koji s ruba Hercegovcima omiljenog Zagreba dolazi čuvati ovce na Svinjaču, kako je do toga došlo?

   -To se tako okrenulo. Da nije bilo rata ja bih ostao u Vukovaru, ali tako je kako je, mada ni za čim ne žalim. Cilj mi je da djeca ostanu tako gdje su rođena i gdje idu u školu. Sin mi nije baš ljubitelj ovoga posla, a kćerka koja još ide u školu ga obožava. Obitelj dođe, budu sa mnom, pomažu, a što će biti naprijed to ćemo vidjeti, vrijeme će pokazati.

   -Ovo je specifičan posao, ima lijepe, ali i teške trenutke, što biste vi izdvojili?

   -Lijepi trenuci, ima ih dosta, jednostavno svoj si gazda. Radi ste dosta, s proljeća malo kada prije ponoći legneš, ali ako ti od toga imaš koristi, zaboraviš na vrijeme. Ružni trenuci, jednostavno neću da ih vidim. Teški su ovo poslovi. Lijepo je kad je lijepo vrijeme, kad uliju kiše, druga je priča. ali ako se radi s voljom, to ne znači da se neće i ne može. Danas, po tuđini naši ljudi rade i gore poslove, ostavljaju svoju zemlju, mada i društvo osobno mislim, nije nama naklonjeno. Evo nakon toliko godina dvadeset i nešto, meni novinari hodaju oko kuće!

   -Ništa čudno, malo je ljudi koji se još bave ovim poslom.

   -Pa je, malo nas je. Ja kad sam se počeo baviti ovim poslom tu nas je na Poljima, Svinjači i Ljubuški, bilo 46, sad nas ima desetak. Mislim kad mi nestanemo, nisam siguran da će netko nastaviti!

    -Ako nastave, bit će ih malo, iako kolega Zoran, koji mi pomaže, jest za ovog posla. U knjigama piše nekada je na području Polja i Svinjače paslo i po 80.000 ovaca. Čudo u odnosu na danas, ako uzmemo Svinjaču opet smo najjači. Nekad je Ljubuša prednjačila u tome, ali sada smo mi najjači. Na Trebiševu trenutno imaju dvije osobe, na Zlopolju jedna, na Omrčevnici isto jedna. Taj dio Ljubuše nekada je imao ogroman broj stoke, sada je tako kako je, ne vidim nešto bolje, više šuma prekriva da bi stada manje pasla

-Biti u posjeti planištaru, a ne pitati za vukove, ima li vukova?

-Ima, ima, tu ih gore hrane. Nas ne napadaju po danu, po noću ako šta ostane ne traži. Ima, ima i vuka i medvjeda, čuju se zavijaju?

Naravno, napisano samo je dio razgovora sa Miroslavom Banožićem, posve neobičnih planištarom. Nikada nismo čuli da je netko dolazio iz daljine napasati stada na planinama sjevera Hercegovine. Po tome je zaista iznimka. Poštuju ga i ovčari (ljudi koji daju ovce na ispašu), kažu rijetko čestit čovjek. S njim se nadati se ovom poslu ovoga ljeta uči i Zoran iz Broćanca kod Posušja. Moguće jedna od rijetkih nada sezonskog stočarenja u Hercegovini. Još, nešto, Hercegovci se lako odriču ovaca, sli suhi ovčji sir iz mijeha obožavaju. S plasmanom sira, planištari nema problema.

D. Musa

Poslijednja izmjena danaPetak, 24 Rujan 2021 14:40
X

Upozorenje!

Zabranjeno preuzimanje sadržaja bez prethodnog odobrenja!